Svi dosadašnji pokušaji da se potakne investicijski ciklus nisu bili uspješni, građevinske tvrtke propadaju, nekretnine se ne prodaju niti nove grade, a kreditiranje je zaustavljeno. Nitko ne zna sa sigurnošću koliko je izgrađenih stanova koji čekaju novog vlasnika. Procjenjuje se da ih na tržištu ima oko 20.000 od čega je većina u Zagrebu kao lokaciji najvećeg građevinskog buma prije nekoliko godina. 

Da je prošla godina bila teška za građevinare pokazuje podatak da je izdano tek 8330 odobrenja za građenje što je 13 posto manje nego u prethodnoj godini. Među njima odobrena je gradnja samo 9472 stana ili gotovo 28 posto manje nego u 2011. Na zamrznutom tržištu nekretnina tako gube svi: građevinari koji propadaju jer ne mogu bankama vratiti kredite dok ne prodaju nekretnine, banke koje ne obavljaju svoju primarnu funkciju kreditiranja, građani koji ne mogu/ne žele do stanova i država koja ne može naplatiti stotine milijuna kuna PDV-a na tim poslovima. 

Najnovija inačica državnog intervencionizma zapravo je kompromis koji je nastao nakon prepucavanja s bankarima. Od jeseni kad je započelo suđenje bankama zbog kredita vezanih uz švicarski franak, od države se sve češće tražio odgovor kako namjerava riješiti bankarsku samovolju u diktiranju cijena kredita, posebno onih stambenih. Slučajno ili ne, uoči lokalnih izbora, ministar Slavko Linić je najavio ograničavanje cijena stambenih kredita na pet posto protiv čega su odmah ustali bankari argumentirajući da se država ne može petljati u tržište. 

Nakon niza razgovora i pregovora i uvažavanje činjenice da rastrošna država ipak najviše ovisi o kreditiranju banaka, rodio se trenutni model u kojem je država dobila ono što je htjela - niže kamate na stambene kredite, a banke neuplitanje u tržište.