Već dugi niz godina zainteresirani za ulaganje u Hrvatskoj žale se na birokraciju, pogotovo na dugotrajan postupak dobivanja raznih dozvola za gradnju potrebnih objekata za tu tehnologiju. Kako su se glavne primjedbe odnosile na dugotrajan, zapravo birokratski način dobivanja dozvole za gradnju, normalno je bilo očekivati da će vlada s mjerodavnim ministarstvom prići ispravljanju tih zakona da bi se uklonile sve nepotrebne dozvole i razni drugi administrativni zahtjevi, te da će propisati u kojem roku od dobivanja ispravnog po zakonu propisanog zahtjeva mora se izdati dozvola. 

Može se reći da je pravilo da se pri pisanju novog zakona ne koriste dobre odredbe starih zakona, nego se kao u pravilu uvijek iznova otkriva Amerika. Tako je Hrvatska šezdesetih godina prošlog stoljeća imala zakon o gradnji u kojemu je bilo propisano u kojem roku mjerodavna služba mora izdati dozvolu ako je zahtjev ispravno prema zakonu podnesen. Ako u tom roku nije doneseno rješenje, podnositelj automatski dobiva rješenje, a služba mora podnijeti mjerodavnoj višoj službi izvještaj o razlozima neizdavanja dozvole. Ako je podnesen nepropisan zahtjev, u propisanom ga je roku trebalo uz obrazloženje odbiti. To je uvjetovalo da su se odgovornije obavljali potrebni poslovi. 

U Hrvatskoj ima velik broj zgrada koje su izgrađene bez građevne dozvole ili, kako se to danas naziva, "nezakonito su sagrađene", a koje se zbog toga ne mogu upisati u zemljišne knjige, dakle ozakoniti. Da bi se to omogućilo, donesen je zakon koji glasi - Zakon o postupanju s nezakonito sagrađenim zgradama. To je u stvari skraćeni pojednostavljeni postupak dobivanja građevne i uporabne dozvole s dokumentom koji ih zamjenjuje, a zove se Rješenje o izvedenom stanju te se s tim dokumentom zgrade mogu upisati u zemljišne knjige. Naslov toga zakona ne odgovara odredbama u samom zakonu u kojima se ne govori o postupanju, nego o ozakonjenju nezakonito sagrađenih zgrada. Naslov bi morao odgovarati odredbama tog zakona te bi morao glasiti - Zakon o ozakonjenju nezakonito sagrađenih zgrada ili, čak mnogo jednostavnije, Zakon o legalizaciji zgrada jer je jasno, ako treba nešto što postoji legalizirati, da je ono legalno. 

U članu 8. ima isto tako nedorečenosti u zahtjevu "tri primjerka arhitektonske snimke koju je izradio ovlašteni arhitekt". Kao prvo, kakva je to snimka, crno-bijela, u boji ili panoramska. U struci se to odavno naziva "arhitektonski projekt izvedenog stanja" pa svaki stručnjak arhitekt zna kako takav projekt mora biti napravljen te nije potrebno o tom zakonu propisivati kakve sve sadržaje mora imati. U istom članku je sljedeći zahtjev "dokaz o ispunjenom bitnom zahtjevu mehaničke otpornosti i stabilnosti izrađenim po ovlaštenom inženjeru građevinarstva". Opet naziv koji ne odgovara jer je dokaz o stabilnosti statički proračun za novi objekt, prema tome radi se o statičkoj a ne mehaničkoj stabilnosti nelegalnog objekta. 

Pojam "mehanička stabilnost" podrazumijeva se za strojeve. U obama zahtjevima traži se da se potpiše ovlašteni arhitekt, odnosno ovlašteni građevinski inženjer. Iz tog zahtjeva može se zaključiti da oba stručnjaka mogu kao privatne osobe izraditi projekte i potpisati ih, što je suprotno Zakonu o građenju o arhitektonskim i inženjerskim poslovima u djelatnosti u prostornom uređenju i gradnji, i to u članu 9. koji glasi: "Te radove projektiranja mogu stručnjaci raditi u vlastitu uredu, zajedničkom uredu, projektantskom društvu ili drugoj pravnoj osobi registriranoj za tu djelatnost, dakle registrirano poduzeće, a ne privatna osoba."Također, tim je zakonom propisano koliko ovlaštenih projektanata za tu djelatnost moraju imati te iz toga proizlazi da svu zakonsku odgovornost za svoj projekt snosi to registrirano poduzeće, zajedno sa svojim ovlaštenim projektantom koji je potpisao taj projekt.
 
Prema tome, zahtijevati da svaki taj projekt mora potpisati ovlašteni stručnjak suvišno je jer je to već osnovnim zakonom propisano. Na te nepotrebne zahtjeve nadovezuje se i Hrvatska komora inženjera građevinarstva sa svojim Uputama za provedbu dokazivanja mehaničke otpornosti i stabilnosti u postupku ozakonjenja nezakonito sagrađenih zgrada pozivajući se na taj zakon. U zakonu nije propisano da Komora propisuje ovlaštenom poduzeću i njegovu ovlaštenom inženjeru građevinarstva kako se stručno mora dokazivati stabilnost i sigurnost zgrade te time praktično ukida ovlaštenje o samostalnosti koje mu je ta komora izdala, a u tome ide tako daleko da propisuje u članu c-11 koja mjerila mora uzeti ovlašteni građevinski inženjer ako želi nešto na zgradi izmjeriti. U tome rabi naziv "šubler" koji u hrvatskom stručnom nazivlju ne postoji.
 
Neshvatljivo je da Komora smatra da je nekoliko stotina ovlaštenih diplomiranih inženjera građevinarstva toliko stručno nesamostalno da ne zna upotrijebiti neke metre za izmjere na zgradi te mu to propisuje. To je tim više neshvatljivo jer za izmjere na zgradi potrebno je samo osnovno poznavanje pisanja i čitanja. Sa zahtjevom na devet mjesta u uputstvu Komora zahtijeva da ovlašteni građevinski inženjer potpiše radove izvedene po nalogu Komore pa on time preuzima na sebe svu zakonsku odgovornost umjesto Komore a za Komorin propisani postupak. Napokon, u polazišnim osnovama Komora daje upute iz kojih se može zaključiti da ovlašteni inženjeri građevinarstva rade svoj posao nestručno i neodgovorno, a ona im je dala ovlaštenje za potpunu samostalnost i odgovornost.
 
To se uputstvo sastoji od niza nepotrebni