Porezna reforma, kojom bi se trebao uvesti i porez na imovinu, trebala bi biti gotova do 1. srpnja. Tako je, barem, još u prosincu prošle godine, najavljivao ministar financija Slavko Linić, čije su se ostale zamisli, najavljene istovremeno, obistinile. Viši PDV smo, kako je tada i najavio, dobili do ožujka, dobit ćemo i, samo je pitanje vremena, porez na imovinu. Ono što se otprije jedino zna, jest to da će se oporezivati gospodarski neaktivna, neupotrebljavana imovina, dakle drugi, treći ili bilo koji stan koji ne služi za život, i koji se službeno ne iznajmljuje, na papiru, dakle - prazan stan. 

Problem je, međutim, upravo to - papiri odnosno nesređena gruntovna stanja zbog kojih porez na imovinu, pa još i od 1. srpnja, za manje od četiri mjeseca, postaje itekako upitan. Na papiru se zapravo ne zna tko je vlasnik čega, pa bi se lako moglo dogoditi da umjesto onima čija je nekretnina vlasnički čista, porez sjedne drugima, koji gruntovno papire nisu sredili. Što je, osim toga, i s vlasnicima koji se svoje druge nekretnine žele riješiti jer im je preskupo njeno održavanje, no zbog zamrlog tržišta nekretnina to ne mogu? Oglasi su prepuni kuća u Gorskom kotaru i Lici, koje njihovi vlasnici, mahom umirovljenici, žele prodati, no, nudeći ih i po najpovoljnijim cijenama, to ne mogu jer potražnje nema. Hoće li, uz izjavu ovjerenu kod javnog bilježnika, da nekretninu prodaju, porez na imovinu izbjeći, ili će pak morati pribjegavati raznim trikovima, pokazat će propis o porezu na imovinu, kad ugleda svjetlo dana. 

Kako će se država, kroz porez na imovinu, pozabaviti sa stanovima koji se iznajmljuju na crno, ako mnogi od njih također nisu vlasnički riješeni? 
Kako je ranije najavljivano, porezom na imovinu trebalo bi se riješiti stanje na crnom tržištu najma nekretnina - porez na praznu imovinu plaćali bi svi oni iznajmljivači koji svoje podstanare ne žele prijaviti. Ukoliko s njima pak imaju uredan ugovor o najmu, izbjeći će porez na imovinu i u tom slučaju plaćati samo porez na dohodak od imovine. Upravo je taj, postojeći porez na dohodak od imovine, glavni razlog zbog kojeg najmodavci godinama u izuzetno malom broju prijavljuju svoje podstanare, pri čemu većina njih niti ne zna o kojim je davanjima državi zapravo riječ. Na iznajmljeni stan najmodavac, što mnogi od njih ne znaju, ne plaća PDV, od 25 posto, što bi na najamninu od dvije tisuće kuna značilo pozamašan iznos od 500 kuna. Plaća se, naime, porez na dohodak od imovine u iznosu od 12 posto, ali ne na čitav iznos najamnine, već na iznos umanjen za 30 posto. 

Ako netko, primjerice, stan iznajmljuje za 2.000 kuna mjesečno, platit će porez od 12 posto na 1.400 kuna, što je 168 kuna na mjesec. Tom se iznosu pribraja prirez, pa će najmodavac u Rijeci platiti ukupno 188 kuna poreza na iznajmljivanje stana, a onaj u Zagrebu, primjerice, 198 kuna. Država si nikad dosad, još manje lokalne samouprave, koje bi od toga imale koristi, nije dala truda kako bi najmodavce na crno kampanjom educirala o tome koliko se poreza zapravo plaća.

Je li itko od tih najmodavaca zapazio da je u srpnju 2010. godine, primjerice, porez na najam pao s 15 na 12 posto? 
“Vjerojatno nije, jer unatrag dvadesetak godina nikad nije bilo kampanje koja bi vlasnike stanova ponukala da prijave svoje podstanare i tako se i sami, na kraju krajeva, zaštite. Država i lokalne samouprave od toga su mogle imati koristi, podstanari bi bili zaštićeniji, a najmodavci bi se zaštiti-li od podstanarskih ekscesa, kojih također ima. U zapadnim državama većina obitelji živi u podstanarstvu, ali uređenom, čitav život, i nisu prisiljeni nepošteno se kod banaka zaduživati do grla radi kupnje vlastitog stana. 

Kod nas su podstanarski stanovi, čast izuzecima, zapušteni, derutni, najmoprimci su prisiljeni plaćati i popravke u njima, kao i obaveznu pričuvu, a da ne govorimo o tome koja im još čudesa gazde priređuju, diskriminirajući, primjerice, obitelji s malom djecom, samohrane roditelje, zabranjujući kućne ljubimce, posjete, pušenje i slično. Puno lošeg za previše novca svaki mjesec, a kontrole niotkud. Dok se na najam stana ostvarivala porezna olakšica, odnosno dobivao povrat poreza, prijava je još i bilo, no sada je za to malo tko motiviran“, kaže Nedjeljko Marković, sociolog i predsjednik udruge Pragma, koja se bavi mnogim sociološkim pitanjima, pa tako i stanovanjem u Hrvatskoj. 

U Hrvatskoj nema institucije koja raspolaže podacima o broju podstanara, dok je evidencija o broju obveznika poreza i prireza na dohodak od iznajmljivanja stanova samo djelomična jer Porezna uprava na popisu ima samo one koji se sami prijave. Plaćaju najmoprimci. Podaci Porezne uprave govore da su u 2009. godini, primjerice, u Splitu, Dubrovniku i Zadru, sveučilišnim gradovima s puno studenata iz okolnih mjesta, kao i u Šibeniku, evidentirana bila svega 3.182 iznajmljivača, što ni izdaleka ne odgovara stvarnom stanju. U cijeloj Hrvatskoj, kažu podaci Ministarstva financija, 2008. godine bilo je tek 27.000 registriranih iznajmljivača stanova, no procjene udruge Pragma govore kako podstanarskih kućanstva ima daleko više, oko 120 tisuća. 

Samo u Zagrebu živi oko 30.000 podstanara, a prijavljenih nije niti četiri tisuće, a u Splitu, u kojem je sigurno oko 20 tisuća podstanara, tek je 525 legalnih iznajmljivača stanova. U Rijeci ih ima oko 900, u Osijeku, također sveučilišnom gradu, niti 800. Važno je raditi na podizanju svijesti o problemu stanovanja te upoznavanju najmodavaca i najmoprimaca sa zakonskom regulativom tog područja, kažu u udruzi Pragma. 

S obzirom na to da većina stanovništva Hrvatske podstanarstvo smatra privremenim rješenjem - dok ne kupe vlastitu nekretninu svoje nezadovoljstvo javno ne artikulira, barem ne u većoj mjeri, svjesna ujedno i činjenice da bi najmodavci cijenu poreza vjerojatno prevalili u cijenu najma.